U crkvi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima tzv. Velikoj crkvi u centru grada, održano je euharistijsko slavlje i oproštajna misa dugogodišnjeg župnika mons. Tadije Pranjića.

Nakon 48 godina svećeničke i 38 godina službe župnika župe Sv. Euzebija i Poliona, od kojih je 26 godina bio i dekan Vinkovačkog dekanata, mons. Pranjić odlazi u zasluženu mirovinu.

Misnom slavlju nazočio je župan Damir Dekanić i tom prilikom, uz prigodne poklone, zahvalio se župniku Tadiji na svemu što je učinio tijekom svojeg svećeništva u gradu Vinkovcima, a posebno za nesebičnu humanost  u Domovinskom ratu prema hrvatskim braniteljima i ožalošćenim obiteljima žrtava, ali i za duhovnu okrjepu, pružajući utjehu koja je puno značila svakom čovjeku.

“Danas, nakon 48 godina iznimnog doprinosa u svećeničkoj službi, u zasluženu mirovinu odlazi mons. Tadija Pranjić. Kada je bilo najteže ostao je uz svoje župljane i pružio im utjehu Božjom riječi. Uvijek otvorena srca, pun razumijevanja i hrabrosti, svima nam je uzor i primjer kako posvetiti svoj život pomažući drugima i vjerovati da će dobro uvijek pobijediti zlo. Hvala Vam na svakom pogledu, toploj riječi i mudrom savjetu od srca!”

Pamte se i prvi dani  mjeseca svibnja 1991. godine kada su u Borovu Selu mučki ubijena dvanaestorica hrvatskih redarstvenika. To podmuklo ubojstvo duboko je potreslo hrvatsku javnost, Slavoniju i Vinkovce, a mons. Pranjić i u tim je trenutcima bio uz svoj narod služeći misu zadušnicu u „Velikoj crkvi“, na kojoj se okupilo 15 tisuća ljudi.

Doživio je i ono što je malo koji župnik za svoga vijeka prošao kada je u večernjim satima 20. studenoga 1991. godine tenkovima i haubicama iz Mirkovaca i Jankovačke Dubrave zapaljena župna crkva sv. Euzebija i Poliona, srušen toranj i uništena zvona. I tada, promatrajući svoju crkvu u plamenu, čvrsto je vjerovao kako će svjetlo pobijediti tamu.

Kada je  u prosincu 1991. godine, unatoč stalnom granatiranju, u podrumu Vinkovačke bolnice, udaljene samo nekoliko stotina metara od prve crte obrane, slavio misu polnoćku, naglašavao je  da zlo nema posljednju riječ i da dobro mora pobijediti.

Pred sam odlazak u mirovinu dočekao je i konačni završetak duge poslijeratne obnove središnje vinkovačke crkve. Završetak te obnove označila je obnova središnjeg oltara čime je ujedno završena i jedina cjelovita restauracija u povijesti ove vinkovačke crkve, a koju je dala izgraditi austrijska carica Marija Terezija, od 1772. do 1777. godine.

Najdugovječniji  župnik proživio je puno teških trenutaka, posebice za vrijeme Domovinskog rata, kada je osim misnih slavlja pružao podršku svima koji se je od njega tražili, a sa svojim župljanima, hrvatskim redarstvenicima i vojnicima te njihovim obiteljima podijelio je svaki ratni i poratni trenutak.

„Moj je pješčani sat iscurio i vrijeme je da se malo povučem u mirnije vode. Ušao sam već u godine, a prošao sam svašta. Nisam nikad kao mladi svećenik mislio da će mi Bog udijeliti tako tešku sudbinu. Za vrijeme Domovinskog rata sve je bilo razoreno, a zahvaljujući Republici Hrvatskoj, civilnim vlastima koji su maksimalno pomagali, županima i gradonačelnicima, naša župna crkva sada je prekrasno uređena“, zahvalio se mons. Tadija.

O njegovoj velikodušnosti, velikom srcu i nadasve ogromnoj empatiji prema svima, govorio je i kapelan Patrik Križanac, koji se također oprostio od monsinjora i od župljana, jer odlazi na službovanje u konkatedrali u Osijeku.

Osim velike zahvale upućene svim Vinkovčanima, najdugovječniji vinkovački župnik posebno se zahvalio vukovarsko-srijemskom županu Damiru Dekaniću.

Uručivši mu prigodan poklon, župan Dekanić je rekao:. „Znam da nikad nećemo moći dovoljno zahvaliti, ali neka Vam ovih nekoliko poklona bude sjećanje na vašu župu, Vinkovce i županiju. Hvala još jednom i sretno!“