Obilježja

OSNOVNI PODACI
Zemljopisni položaj

Vukovarsko-srijemska županija smještena je na krajnjem sjeveroistoku Republike Hrvatske. Leži u međurječju, između Dunava i Save, i zauzima dijelove povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Površina Vukovarsko-srijemske županije je 2448 km2, a na njenom su području male visinske razlike. Najviša je točka Čukala kod Iloka (294 m nadmorske visine), a najniža u Posavini - Spačva (78 m). Na istoku se blago spuštaju obronci Fruške gore i prelaze u vukovarski ravnjak, dok se sa zapada, s planine Dilja, pruža vinkovačko-đakovački ravnjak.

Ovim područjem vode važni riječni i kopneni putevi i križaju se međunarodni prometni pravci od istoka prema zapadu uz rijeku Dunav, te od sjevera preko rijeke Save prema Jadranskom moru. Područje je to na kojem se dotiču i miješaju civilizacije zapadnoeuropskog i istočnog kulturnog kruga.

Bogata ravnica bila je poprištem brojnih sukoba i seoba naroda. Zahvaljujući izvanredno plodnom tlu, veoma povoljnim klimatskim uvjetima, prirodnom bogatstvu i dobrom prometnom položaju ovo je područje naseljeno od davnina. Prošlo je više od jednog tisućljeća kako ovdje Hrvati grade svoj narodni život i običaje.

Sjeverno od Vinkovaca teče rijeka Vuka koja se ulijeva u Dunav kod Vukovara, a južnije prema Savi teče Bosut s pritokama Berava, Biđ, Studva i Spačva. Bogate ribom te su rijeke utjecale na kontinuitet življenja čemu je pridonijela i plodna praporna zemlja. Na gustoću naseljavanja utjecale su i mnogobrojne hrastove šume nikle u nekad močvarama bogatom području južnog dijela naše županije.

Klima

Prostor Vukovarsko-srijemske županije ima umjereno kontinentalnu klimu. Ljeta su sunčana i vruća, a zime su hladne. Srednja godišnja temperatura kreće se oko 11°C sa srednjim najtoplijim maksimumom od 29,9°C i srednjim minimumom od 12,2°C. Srednje godišnje padaline kreću se u relativno uskom rasponu. Najniže su u krajnjem istočnom dijelu gdje iznose oko 650 mm, a prema zapadu vrijednost srednjih godišnjih padalina postupno raste do 800 mm. Najviše padalina ima u proljeće i sredinom ljeta, što pogoduje usjevima. Srednja relativna vlaga iznosi 79%.

Struktura površina županije

Prevladavaju oranice, vinogradi, voćnjaci, šume. Vukovarsko-srijemska županija ima najplodnije oranice (150.000 ha vrlo plodne zemlje), a najplodnija je zemlja crnica na vukovarskom ravnjaku.

Tlo, blaga kontinentalna klima i povoljan godišnji raspored oborina ovog podneblja omogućavaju kvalitetnu poljoprivrednu proizvodnju. Ratarske površine su meliorirane i komasirane te omogućuju strojnu obradu i visoke prinose.

Glavni proizvodi su: pšenica, kukuruz, šećerna repa. Postoje veliki prerađivački kapaciteti za primarne poljoprivredne proizvode, skladišta, mlinovi, silosi, hladnjače i tvornice.

Veliko bogatstvo čine sačuvane stare šume koje pokrivaju površinu od 70.000 ha. Naročito su poznate šume hrasta lužnjaka. U Spačvanskom šumskom bazenu dva su zaštićena šumska područja u kategoriji zaštite posebnih rezervata šumske vegetacije: rezervat stare hrastove šume namijenjen znanstvenim istraživanjima i edukaciji Lože kod Županje te rijetki lokalitet nizinskih lužnjakovih šuma s običnim grabom i bukvom Radiševo kod Vrbanje.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva 1991. na području županije živio je 231.241 stanovnik. U agresiji na Republiku Hrvatsku 1991. velik dio županije bio je okupiran, a iz naselja je prognano hrvatsko i ostalo nesrpsko stanovništvo. Do danas se još mnogo prognanika nije vratilo, tako da se broj stanovnika na području ove županije smanjio, te je prema popisu iz 2001. iznosio 204.768 stanovnika. Nadalje, deset godina nakon, 2011. broj stanovnika iznosio je 180.117, odnosno 4,2% ukupnog stanovništva Hrvatske.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021., Vukovarsko-srijemska županija broji 143.113 stanovnika.

Vukovarsko-srijemska županija ima 84 naseljena mjesta, koja u organizacijskom smislu čine pet gradova - Vukovar, Ilok, Vinkovci, Županja i Otok te 26 općina. Osobitost ovog kraja su mnoga velika sela s po više tisuća stanovnika.

Grb županije

Grb županije u osnovi je jednak grbu Srijemske županije iz 1748. kojeg je dodijelila Marija Terezija. U plavom su polju tri srebrne grede i preko svega na zelenom otoku pored drveta sjedi jelen u prirodnoj boji sa zlatnom ogrlicom. Tri srebrne grede predstavljaju tri srijemske rijeke - Dunav, Savu i Bosut. Zlatna ogrlica na jelenu znak je bogatstva, a slavonski hrast simbol prirodnog bogatstva kraja. U originalnom grbu iz 18. stoljeća na mjestu hrasta nalazilo se drvo čempresa, dok su rijeke bile predstavljene valovitim rezom. Uz to, grb je bio nadvišen zlatnom krunom. 

Zastava

Zastava se sastoji od sedam naizmjenično žutih (zlatnih) i bijelih pruga, s grbom u sredini. Neuobičajen, nepravokutan oblik zastave, te odmak od propisanog razmjera 1:2 prihvatilo je Ministarstvo uprave, moguće na osnovu neke povijesne zastave, no detalji zasad ostaju nepoznati. Propisana veličina zastave je 105x200 cm s kvadratnim repovima veličine 15x15 cm. U sredini zastave je grb Vukovarsko-srijemske županije širine 41 cm i visine 46 cm. Grb je udaljen 32 cm od lijevog i desnog ruba zastave, a od gornjeg ruba zastave je udaljen 70 cm.

POVIJEST
KROZ POVIJEST SRIJEMSKE ŽUPANIJE

Slavonija, unutar personalne unije s Ugarskom, od 1240.g. nosi naziv kraljevine i na čelu joj je herceg Koloman. Stvaraju se županije, kao nova teritorijalna organizacija po ugarskom uzoru. Vukovska županija dobila je naziv po starom župskom središtu Vukovu, koji se prvi put spominje 1220.g. U dokumentima se pisalo kao Valko, Wlko, Walkow, a od 14.st. pa do danas prevladava pomađareni naziv Vukovar. Poveljom hercega Kolomana 1231. godine naselje oko utvrde Vukova dobiva status slobodnog kraljevskog grada i počinje se razvijati u značajno obrtničko i trgovačko središte. Ova županija je bila jedna od većih. Granica joj je išla od ušća Karašice, Dravom i Dunavom do Iloka, zatim kopnom preko Fruške gore na Savu do Laćarka i Martinaca. Na zapadu je granica išla sve do Bebrine, blizu Broda, a odatle sjeverno do Drave. Županija je bila gusto naseljena i u razdoblju od 13. do 15. st. imala je niz utvrda (castruma), 34 varoši (opida) i sela, naselja i posjeda.

Jedno od većih naselja je Ilok (Wylak, Ujlak), koje se razvilo na ostacima rimske utvrde Cuccium. Prvi put se spominje u pisanom dokumentu 1267.g. Pored tvrđave u Iloku je bio i dvor moćnih knezova iločkih. Tu je u 16.st. boravio i Ivan Kapistran, koji je organizirao obranu od Turaka i kasnije bio proglašen svetim.

Na mjestu današnjih Vinkovaca u srednjovjekovnom razdoblju, na mjestu koje se naziva Meraja, već u 12.st. spominje se naselje Sv. Ilija. Ovo se naselje održalo i pod Turcima. U to vrijeme se počinje upotrebljavati i naziv Vinkovci.

Na zapadnom dijelu posjeda Selna u 15.st. razvilo se trgovačko-obrtničko naselje Županje blato, koje je u pisanim izvorima prvi put zabilježeno 1554.g. U 18.st. ovo se mjesto naziva samo Županja.

Turci su upali iz Bosne i gotovo bez borbe 1526.g. zauzeli dio, a 1536.g. i cijelo područje Vukovske županije. Oni su osnovali vojno-administrativne jedinice među kojima je bio i Srijemski sandžak, koji je obuhvaćao turske posjede u istočnoj Slavoniji (Osijek, Ivankovo, Ilok, Nijemci i dr.). Ilok je bio sjedište sandžaka i u njemu je stolovao turski paša. Položaj stanovništva, pogotovo katoličkog, bio je vrlo težak zbog niza obveza prema spahijama i sultanu.

Nakon poraza Turaka pod Bečom 1683.g. započinje veliki rat za oslobođenje. General Aspermont 1687.g. zauzima Vukovar, te se tako oslobađaju i ostala sjeveroistočna područja i vraćaju u sastav Habsburškog Carstva. Na krunidbenom saboru u Požunu 1741.g. carica Marija Terezija je obećala hrvatskim poslanicima da će istočne krajeve starih slavonskih županija vratiti Hrvatskoj. Ona je sprovela organizaciju vlasti, uređenje novooslobođenih krajeva od kojih odvaja dio teritorija za Vojnu granicu. Godine 1756.g. donijela je prve opće urbanijalne propise za Hrvatsku i Slavoniju. Tadašnji hrvatski ban Karlo Batthyanyi svečano je proglasio obnavljanje županija. Tako su u istočnoj Slavoniji i Srijemu stvorena dva područja: vojno i civilno. Prišlo se svečanom proglašenju Srijemske, Virovitičke i Požeške županije. U Vukovaru je 11. studenog 1745.g. svečano proglašena Srijemska županija, na čije je čelo postavljen kao administrator, a od 1751.g. kao župan barun Marko Pejačević. Županiji je podijeljen pečat i grb, a sjedište joj je bilo u Vukovaru.

Srijemska županija je, kao i ostale slavonske županije, bila pod upravom hrvatskog bana i hrvatskih sudova, ali je imala i svoje županijske skupštine i određenu samoupravu. Slavonske županije su se našle u procjepu između Habsburgovaca, njihova apsolutizma i germanizacije, te Ugarske i njenih težnji za pripajanjem hrvatskog teritorija. Carica Marija Terezija slala je županijama direktno svoje patente. Car Josip II smatrao je županije preprekom svojim reformama i 1785.g. ih ukida kao upravne jedinice i pretvara u administrativne.

Nacionalno buđenje 1848.g. i revolucionarna zbivanja ne samo da dovode do ukidanja kmetstva, već nakratko donose Hrvatskoj prekid vlasti Mađara. Gubi se staleško obilježje ne samo Hrvatskog sabora, već i županijskih skupština, te u njih ulaze veleposjednici, privrednici, javni djelatnici, svećenici, a po prvi put i predstavnici Vojne granice.

Srijemska Županija je 1875.g. podijeljena na dvije podžupanije: Vukovarsku, sa sjedištem u Vukovaru, i Rumsku, sa sjedištem u Rumi. Podžupanije su ukinute 1878.g. i umjesto njih osnovani kotarevi.

Područje Vojne granice bilo je organizirano po teritorijalnom načelu na 11 pukovnija (regimenata) među kojima je bila i brodska pukovnija sa sjedištem u Vinkovcima. Službeni jezik je bio isključivo njemački. Škole su također bile na njemačkom. Svaki graničar je imao vojnu obvezu od 16. do 60. godine. U mirno doba graničar se morao sam odijevati i hraniti, a u ratu je dobivao hranu. Austrija je stvaranjem Vojne granice dobila jeftinu živu vojnu silu kojom je ratovala ne samo na granici, već po mnogim bojištima Europe. Za vojne zasluge istaknutim časnicima dijeljeno je austrijsko plemstvo. Između Vojne granice i civilnog područja tekla je živa komunikacija, izgrađivale su se ceste i cvjetala je trgovina.

Nakon ukinuća Vojne granice 1873.g. pripaja se njen istočni dio Srijemskoj županiji 1881.g. te se njena površina gotovo udvostručila. Županija je sada podijeljena na deset kotara, a ovi su se dijelili na općine.

Na području Srijemske županije nastaju tri velika vlastelinstva: iločko, vukovarsko i nuštarsko čiju su zemlju obrađivali seljaci - kmetovi. Kako je tijekom ratova gotovo izumrlo staro hrvatsko plemstvo, austrijski carevi prodaju velike zemljišne posjede - vlastelinstva, stranim plemićima, koji, iako stranci, dobivši hrvatski indigenat postupno su se i sami asimilirali u sredini i zemlji u koju su došli te su često imali važnu političku i društvenu ulogu ne samo u životu Županije, nego i čitave Hrvatske.

Ukidanjem kmetstva 1848.g. vlastelinstva su prešla na tržni odnos privređivanja i znatno su utjecala na razvoj gospodarstva na ovom području.

Već tijekom 17., a pogotovo u 18. i 19. stoljeću, u ratom opustošenoj Srijemskoj županiji dolazi do znatnih demografskih promjena. Na ova područja naseljava se hrvatsko stanovništvo iz drugih krajeva (npr. iz Bosne), ali i stanovništvo drugih vjera i nacionalnosti. Vrlo rano naseljavaju se Nijemci, Mađari, Srbi, Židovi, Slovaci, Rusini i Ukrajinci.

Na zapadnom dijelu Srijemske županije, pretežno na mjestu starih naselja, razvilo se nekoliko gradova koji su postali obrtnička, kulturna i upravna središta.

Takav je bio i Vukovar, sjedište Srijemske županije, koji je imao brojne urede. U njemu su se održavale županijske skupštine. U gradu je bilo više stotina obrtnika i trgovaca, a izgrađena je i luka na Dunavu. U Vukovaru se osobito razvila tekstilna, a kasnije i obućarko-gumarska industrija. 1900.g. Vukovar je prema popisu imao 9719 stanovnika.

Ilok je bio sjedište kotara i središte uprave iločkog vlastelinstva. U njemu se rano razvio obrt i trgovina te riječni promet. Godine 1900. Ilok je imao oko 4300 stanovnika.

Vinkovci su bili u sastavu Vojne granice mjesto u kojem je smještena komada brodske pukovnije pa je time znatno usporavan njegov gospodarski razvoj. Već 1780.g. u Vinkovcima je započela radom gimnazija. Vojne vlasti izgrađuju niz upravnih i drugih zgrada. Brži razvoj Vinkovaca nastavlja se tek izgradnjom željezničkih pruga iza 1878.g., kada Vinkovci postaju sve važnije prometno središte na raskrižju željezničkih putova. Ovdje je bila i uprava velikog šumskog gospodarstva - Brodska imovna općina. Vinkovci su 1900.g. imali oko 8500 stanovnika.

Županja je također bila u sastavu Vojne granice, kao sjedište 11. kompanije brodske pukovnije. U njoj je bio živ promet preko Save. Od 1883.g. počinje njen brži razvoj iskorištavanjem šumskih bogatstava i razvojem drvne industrije. Godine 1884. započela je s radom prva tvornica tanina, u to vrijeme najveća tvornica te vrste u Slavoniji i Srijemu. Za vrijeme sezonskih radova u Županji boravi dosta sezonskih radnika, a 1900.g. Županja je imala 3630 stalnih stanovnika.

Kada je 1918.g. Hrvatska ušla u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, došlo je i do nove organizacije uprave kojom su 1921.g. ukinute sve županije, a osnovane oblasti. Na čelu Srijemske oblasti, kojoj je središte u Vukovaru, bio je veliki župan. Ubrzo se pokazalo da je nova država iznevjerila sva očekivanja Hrvata, a neravnopravnost je sve veća. Vrlo brzo počinju nasilja, prisilne agrarne reforme, velike migracije i naseljavanja Srba, naročito tzv. solunaša, na teritorij Hrvatske s ciljem da se promijeni etnički sastav stanovništva ovih krajeva. Nezadovoljstvo koje se pojavljuje među narodima u novostvorenoj državi 1929.g. dovodi do diktature vladara i ukidanja oblasti i oblasnih skupština.

Podjela Hrvatske na oblasti bila je neprirodna i namjerno uperena protiv prirodnih hrvatskih granica te je imala zadatak razbiti svaku političku djelatnost Hrvata. Novom podjelom na banovine ta se neprirodnost i razbijanje hrvatskog teritorija pojačava. Srijemska županija se rascjepkava pa kotarevi Vinkovci, Vukovar i Županja ulaze u sastav Drinske banovine, a istočni Srijem u sastav Dunavske banovine. No, unatoč tomu rad hrvatskih političkih stranaka uz velike žrtve je nastavljen. Vlada je bila prisiljena na popuštanje pa su 1931.g. kotarevi Vinkovci, Vukovar, Županja, Šid i Ilok pripojeni Savskoj banovini, ali istočni Srijem je ostao u okviru Dunavske banovine. Nakon sporazuma Cvetković-Maček 1939.g. dolazi do osnivanja Banovine Hrvatske, u koju ulaze i svi istočno-hrvatski krajevi pripojeni 1931.g. Savskoj banovini.

Izbijanjem Drugog svjetskog rata Jugoslavija doživljava politički i vojni slom 1941.g., a u Hrvatskoj se uspostavlja nova država - Nezavisna Država Hrvatska. Na teritoriju nekadašnje Srijemske županije osnovana je Velika župa Vuka, koja seže do Zemuna. Zbog politike tadašnje hrvatske vlasti dolazi sve više u Hrvatskoj, pa i u ovoj županiji, do otpora, narodnooslobodilačke borbe i konačne pobjede nad fašizmom.

U novoj Jugoslaviji osnivaju se kotarevi sa sjedištem u Vinkovcima, Vukovaru, Županji (jedno vrijeme i u Iloku). Hrvatska se opet našla u teškom položaju a nova vlada ponovo, pored nepravednih agrarnih reformi, gušenja svake slobodne političke stranke i misli, na ovo područje provodi i kolonizaciju Srba te je samo u iznimnim slučajevima lokalno stanovništvo uspijevalo joj se oduprijeti. Usporavan je i razvoj industrije na području Slavonije i zapadnog Srijema. Ali marljivošću i upornošću njenih stanovnika i zahvaljujući prirodnim bogatstvima ovog kraja ovdje se ipak razvila napredna poljoprivrada i neke industrijske grane (drvna, tekstilna, prehrambena, obućarsko-gumarska i dr.)

Raspadom socijalističke Jugoslavije u neovisnoj Hrvatskoj obnavlja se 1993.g. županija pod imenom Vukovarsko-srijemska županija.

Arheološka obilježja

U vrijeme paleolitika (starije kameno doba) na ovim prostorima žive nomadska plemena koja se bave lovom i ribolovom. Od materijalnih proizvoda sačuvalo se litičko i koštano oruđe i oružje te ostaci kostiju divljih životinja.

Prva sjedilačka naselja poljodjelskih i stočarskih plemena nastala su u neolitiku (mlađe kameno doba), 6. - 4. tisućljeće pr. Krista. Stanuje se u zemunicama i poluzemunicama, a pojavljuje se i nadzemna kuća. Počinje izrada keramičkog posuđa, kameno i koštano oruđe i oružje postaje kvalitetnije, a po prvi put se izrađuje kamena sjekira s rupom za dršku. To je vrijeme: starčevačke, sopotske, s eponimnim lokalitetom Sopot u blizini Vinkovaca, i vinčanske kulture.

Migracije stočarskih plemena s istoka označavaju eneolitičko razdoblje (bakreno doba), 4. - 2. tisućljeće pr. Krista, koje karakterizira izrada bakrenih proizvoda koji izdvajaju nositelje badenske i vučedolske kulture indoeuropskih osvajača s eponimnim lokalitetom Vučedol kod Vukovara. Vučedolska kultura ima razvijenu metalurgiju - proizvodnju oruđa i oružja. Keramički su proizvodi izuzetno raskošno ukrašeni bijelom inkrustacijom. Mnogobrojni nalazi idola omogućili su rekonstrukciju odjeće i obuće.

Brončano doba, 2. tisućljeće - 8. st. pr. Krista, naročito karakteriziraju kulture: vinkovačka i daljska koja je ujedno i predstavnik kulture polja sa žarama kada dominira ukapanje incineracijom.

Halštatsko razdoblje (starije željezno doba), 8. - 3. st. pr. Krista, je mlađa faza daljske kulture vezana za obradu i proizvodnju željeza. U to vrijeme nalazimo na prostoru Županije Breuke i Kornakate koji se često nazivaju i Panonima.

Latensko razdoblje (mlađe željezno doba), kraj 4. st. pr. Krista - 1. st. posl. Krista, u ozračju je Kelta-Skordiska koji su donijeli lončarsko kolo, novac i željezni plug. Naselja su utvrđivali zemljanim bedemom na kojem je mogla biti drvena palisada oblijepljena blatom i opkopom ispunjenim vodom. Najveći naseobinski kompleks u istočnoj Hrvatskoj nalazio se na području Vinkovaca s upravnim i gospodarskim središtem na Dirovom brijegu. Utjecaj materijalne kulture apsolutno je na strani Skordiska, koji su se jezično asimilirali s domorodačkim stanovništvom.

Kraj 1. st. pr. Krista predstavlja završnicu dugotrajnih osvajačkih ratova Rima za Ilirik. Utvrđivanje rimske vlasti uslijedilo je nakon Batonskog rata u kojem sudjeluju i Breuci. Završna bitka se vodila 8.g. posl. Krista u močvarama Hiulca palus između Vinkovaca i Vukovara. Osvojeno područje našlo se novoformiranoj pograničnoj provinciji Panoniji. O sudjelovanju Breuka u rimskoj vojsci nalazimo potvrdu na mnogim epigrafskim spomenicima i vojničkim diplomama veterana koje su pronađene u Negoslavcima i Vukovaru. Romanizacija dobiva svoj zamah u vrijeme Flavijevaca (69. - 96. g.), a završena je u prvoj polovici 2.st.

Na području Županije razvija se veliko upravno-gospodarsko središte na prostoru današnjih Vinkovaca koje napreduje do statusa kolonije - Colonia Aurelia Cibalae, dok na području Sotina (Cornacum) i Iloka (Cuccium) imamo granične utvrde s vojnom postrojbom. Cibalae su se kao civilno naselje razvile u trgovačko, obrtničko i upravno središte. Rimljani grade ceste i utvrđuju granicu na Dunavu. Uz Cibalae i vojne logore Cornacum i Cuccium ovo područje je imalo ruralna naselja i gospodarske komplekse - villae rusticae gdje se odvijao život poljodjelsko - stočarskog karaktera.

Stanovnici Cibala trgovali su svojim keramičarskim proizvodima, koji su rezultat razvijene keramičarske industrije, proizvodima sa seoskih gospodarstava te drvom. Mnogobrojni uvozni predmeti s istoka i zapada Carstva potvrđuju žive trgovačke kontakte.

Čitavo ovo područje dobro je povezano sa svim dijelovima velikog Rimskog Carstva. Tri glavne ceste koje su presijecale Panoniju bile su povezane s pograničnom cestom uz Dunav. Postojala je vodena komunikacija spojenim vodotocima od Županje (Ad Basante), odnosno od Save, Bosutom, Ervenicom i Vukom do Dunava.

Od 3.st. kada su na vlasti vojnički carevi pojavljuju se Valentinijan I i njegov brat Valens, rođeni u Cibalama 321. i 328. godine. Valentinijan I je osnovao dinastiju pa su Carstvom vladali njegovi sinovi Valentinijan II (375. - 392.) i Gracijan (376. - 383.)

Romanizirano domorodačko stanovništvo, kao i ono naseljeno iz raznih krajeva Carstva, poštivalo je rimske kultove pomiješane s autohtonim vjerovanjima. Kršćanstvo je vrlo rano prihvaćeno na ovom području što potvrđuju mnogobrojni znaci kršćana na predmetima kao i postojanje biskupije u Cibalama već u 3. st. - Ecclesia Cibalitarum - na čelu sa biskupom Euzebijem. Car Gracijan se kao kršćanin odrekao svoje carske svećeničke titule pontifex maximus i ustupio je papi Damasu I (366. - 384.).

Konstantin Veliki i Licinije zaratili su 314.g. u blizini Cibala, a prilikom sukoba kod Murse (Osijek) 351., kada su ratovali Konstancije II i Magnecije, južno od Cibala Konstancije je imao dobro utvrđen logor.

Podjela Carstva 395. na Istočno i Zapadno Carstvo nije spriječila prodor barbara. Definitivna propast počinje provalom Gota 378., pljačkanje već opustošenih naselja i gospodarstava nastavljaju Zapadni Goti, Huni te Istočni Goti koji dolaze 453. s Teodorikom koji se borio s Rimom 488. u močvarama između Vinkovaca i Vukovara. Nakon ove bitke pojavljuju se Gepidi i Langobardi. Definitivna propast uslijedila je dolaskom Avara, a padom Sirmiuma (Sremska Mitrovica) 580. propao je antički svijet.

Hunska provala 375. je označila početak seobe Slavena koji u prvom naletu dolaze s Avarima. Avarska kultura u vrijeme trajanja I kaganata u 6. i 7. st. mijenja život koji pokazuje bogatstvo i raskoš vladajućih slojeva, osiguran snažnom konjicom. U raskošnoj opremi i okružju ističe se pojas ukraše metalnim jezičcima i dugo koplje te obilje zlata. Slavenski podložni živalj bio je orijentiran na stočarstvo. Potvrdu za to nalazimo u paljevinskim grobovima 7. st. u Vinkovcima i Iloku. Prilozi u grobovima s ratničkim i konjskom opremom najbolje govore o raskoši tog razdoblja i karakteru ratničko - konjaničkih Avara.

Vrijeme trajanja II kaganata, koji počinje krajem 7. i traje čitavo 8. st., pokazuje manje raskoši i stilske promjene te sve veću orijentaciju na poljodjelstvo. Dolazi do promjene u odnosu Avara i Slavena. Sve više se osjeća slavenska prisutnost, osobito u grobovima viših slojeva. Naime, Slaveni su u početku oslonjeni na avarske tradicije, ali će se one s vremenom izgubiti dominacijom slavenskog življa, što potvrđuju groblja u Starim Jankovcima, Privlaci, Otoku, Vučedolu i Sotinu.

U 8. i 9. st., u vrijeme ekspanzije Franaka, formirane su panonske države koje se nalaze u podređanom položaju. Dolazak Mađara u 10. st. bio je sudbonosan za naše krajeva. U to vrijeme javlja se bjelobrdska kultura s izrazito slavenskim obilježjima koju pratimo u razdoblju od 10. do 13. st. Lokalitet Lijeva bara kraj Vukovara predstavlja najveće i najbolje istraženo groblje na redove ove kulture s bogatim grobnim prilozima kojima možemo pridružiti i starohrvatske nalaze iz groblja kraj Bošnjaka. Bjelobrdska naselja poslužit će kao supstrat srednjovjekovnim naseljima Hrvata koji svojim arhitektonskim ostacima, uglavnom sakralnog karaktera, svjedoče o kontinuitetu naseljavanja ovog područja.

Arhitektonska obilježja

U vrijeme paleolitika (starije kameno doba) na ovim prostorima žive nomadska plemena koja se bave lovom i ribolovom. Od materijalnih proizvoda sačuvalo se litičko i koštano oruđe i oružje te ostaci kostiju divljih životinja.

Prva sjedilačka naselja poljodjelskih i stočarskih plemena nastala su u neolitiku (mlađe kameno doba), 6. - 4. tisućljeće pr. Krista. Stanuje se u zemunicama i poluzemunicama, a pojavljuje se i nadzemna kuća. Počinje izrada keramičkog posuđa, kameno i koštano oruđe i oružje postaje kvalitetnije, a po prvi put se izrađuje kamena sjekira s rupom za dršku. To je vrijeme: starčevačke, sopotske, s eponimnim lokalitetom Sopot u blizini Vinkovaca, i vinčanske kulture.

Migracije stočarskih plemena s istoka označavaju eneolitičko razdoblje (bakreno doba), 4. - 2. tisućljeće pr. Krista, koje karakterizira izrada bakrenih proizvoda koji izdvajaju nositelje badenske i vučedolske kulture indoeuropskih osvajača s eponimnim lokalitetom Vučedol kod Vukovara. Vučedolska kultura ima razvijenu metalurgiju - proizvodnju oruđa i oružja. Keramički su proizvodi izuzetno raskošno ukrašeni bijelom inkrustacijom. Mnogobrojni nalazi idola omogućili su rekonstrukciju odjeće i obuće.

Brončano doba, 2. tisućljeće - 8. st. pr. Krista, naročito karakteriziraju kulture: vinkovačka i daljska koja je ujedno i predstavnik kulture polja sa žarama kada dominira ukapanje incineracijom.

Halštatsko razdoblje (starije željezno doba), 8. - 3. st. pr. Krista, je mlađa faza daljske kulture vezana za obradu i proizvodnju željeza. U to vrijeme nalazimo na prostoru Županije Breuke i Kornakate koji se često nazivaju i Panonima.

Latensko razdoblje (mlađe željezno doba), kraj 4. st. pr. Krista - 1. st. posl. Krista, u ozračju je Kelta-Skordiska koji su donijeli lončarsko kolo, novac i željezni plug. Naselja su utvrđivali zemljanim bedemom na kojem je mogla biti drvena palisada oblijepljena blatom i opkopom ispunjenim vodom. Najveći naseobinski kompleks u istočnoj Hrvatskoj nalazio se na području Vinkovaca s upravnim i gospodarskim središtem na Dirovom brijegu. Utjecaj materijalne kulture apsolutno je na strani Skordiska, koji su se jezično asimilirali s domorodačkim stanovništvom.

Kraj 1. st. pr. Krista predstavlja završnicu dugotrajnih osvajačkih ratova Rima za Ilirik. Utvrđivanje rimske vlasti uslijedilo je nakon Batonskog rata u kojem sudjeluju i Breuci. Završna bitka se vodila 8.g. posl. Krista u močvarama Hiulca palus između Vinkovaca i Vukovara. Osvojeno područje našlo se novoformiranoj pograničnoj provinciji Panoniji. O sudjelovanju Breuka u rimskoj vojsci nalazimo potvrdu na mnogim epigrafskim spomenicima i vojničkim diplomama veterana koje su pronađene u Negoslavcima i Vukovaru. Romanizacija dobiva svoj zamah u vrijeme Flavijevaca (69. - 96. g.), a završena je u prvoj polovici 2.st.

Na području Županije razvija se veliko upravno-gospodarsko središte na prostoru današnjih Vinkovaca koje napreduje do statusa kolonije - Colonia Aurelia Cibalae, dok na području Sotina (Cornacum) i Iloka (Cuccium) imamo granične utvrde s vojnom postrojbom. Cibalae su se kao civilno naselje razvile u trgovačko, obrtničko i upravno središte. Rimljani grade ceste i utvrđuju granicu na Dunavu. Uz Cibalae i vojne logore Cornacum i Cuccium ovo područje je imalo ruralna naselja i gospodarske komplekse - villae rusticae gdje se odvijao život poljodjelsko - stočarskog karaktera.

Stanovnici Cibala trgovali su svojim keramičarskim proizvodima, koji su rezultat razvijene keramičarske industrije, proizvodima sa seoskih gospodarstava te drvom. Mnogobrojni uvozni predmeti s istoka i zapada Carstva potvrđuju žive trgovačke kontakte.

Čitavo ovo područje dobro je povezano sa svim dijelovima velikog Rimskog Carstva. Tri glavne ceste koje su presijecale Panoniju bile su povezane s pograničnom cestom uz Dunav. Postojala je vodena komunikacija spojenim vodotocima od Županje (Ad Basante), odnosno od Save, Bosutom, Ervenicom i Vukom do Dunava.

Od 3.st. kada su na vlasti vojnički carevi pojavljuju se Valentinijan I i njegov brat Valens, rođeni u Cibalama 321. i 328. godine. Valentinijan I je osnovao dinastiju pa su Carstvom vladali njegovi sinovi Valentinijan II (375. - 392.) i Gracijan (376. - 383.)

Romanizirano domorodačko stanovništvo, kao i ono naseljeno iz raznih krajeva Carstva, poštivalo je rimske kultove pomiješane s autohtonim vjerovanjima. Kršćanstvo je vrlo rano prihvaćeno na ovom području što potvrđuju mnogobrojni znaci kršćana na predmetima kao i postojanje biskupije u Cibalama već u 3. st. - Ecclesia Cibalitarum - na čelu sa biskupom Euzebijem. Car Gracijan se kao kršćanin odrekao svoje carske svećeničke titule pontifex maximus i ustupio je papi Damasu I (366. - 384.).

Konstantin Veliki i Licinije zaratili su 314.g. u blizini Cibala, a prilikom sukoba kod Murse (Osijek) 351., kada su ratovali Konstancije II i Magnecije, južno od Cibala Konstancije je imao dobro utvrđen logor.

Podjela Carstva 395. na Istočno i Zapadno Carstvo nije spriječila prodor barbara. Definitivna propast počinje provalom Gota 378., pljačkanje već opustošenih naselja i gospodarstava nastavljaju Zapadni Goti, Huni te Istočni Goti koji dolaze 453. s Teodorikom koji se borio s Rimom 488. u močvarama između Vinkovaca i Vukovara. Nakon ove bitke pojavljuju se Gepidi i Langobardi. Definitivna propast uslijedila je dolaskom Avara, a padom Sirmiuma (Sremska Mitrovica) 580. propao je antički svijet.

Hunska provala 375. je označila početak seobe Slavena koji u prvom naletu dolaze s Avarima. Avarska kultura u vrijeme trajanja I kaganata u 6. i 7. st. mijenja život koji pokazuje bogatstvo i raskoš vladajućih slojeva, osiguran snažnom konjicom. U raskošnoj opremi i okružju ističe se pojas ukraše metalnim jezičcima i dugo koplje te obilje zlata. Slavenski podložni živalj bio je orijentiran na stočarstvo. Potvrdu za to nalazimo u paljevinskim grobovima 7. st. u Vinkovcima i Iloku. Prilozi u grobovima s ratničkim i konjskom opremom najbolje govore o raskoši tog razdoblja i karakteru ratničko - konjaničkih Avara.

Vrijeme trajanja II kaganata, koji počinje krajem 7. i traje čitavo 8. st., pokazuje manje raskoši i stilske promjene te sve veću orijentaciju na poljodjelstvo. Dolazi do promjene u odnosu Avara i Slavena. Sve više se osjeća slavenska prisutnost, osobito u grobovima viših slojeva. Naime, Slaveni su u početku oslonjeni na avarske tradicije, ali će se one s vremenom izgubiti dominacijom slavenskog življa, što potvrđuju groblja u Starim Jankovcima, Privlaci, Otoku, Vučedolu i Sotinu.

U 8. i 9. st., u vrijeme ekspanzije Franaka, formirane su panonske države koje se nalaze u podređanom položaju. Dolazak Mađara u 10. st. bio je sudbonosan za naše krajeva. U to vrijeme javlja se bjelobrdska kultura s izrazito slavenskim obilježjima koju pratimo u razdoblju od 10. do 13. st. Lokalitet Lijeva bara kraj Vukovara predstavlja najveće i najbolje istraženo groblje na redove ove kulture s bogatim grobnim prilozima kojima možemo pridružiti i starohrvatske nalaze iz groblja kraj Bošnjaka. Bjelobrdska naselja poslužit će kao supstrat srednjovjekovnim naseljima Hrvata koji svojim arhitektonskim ostacima, uglavnom sakralnog karaktera, svjedoče o kontinuitetu naseljavanja ovog područja.

Etnološke raznolikosti

Tradicijski život i kultura područja krajnjeg istoka Hrvatske vrlo je znakovita, raznolika i bogata. Po kulturološkim se očitovanjima Vukovarsko - srijemska županija ubraja u panonsku kulturnu zonu s užim specifičnim područjima: iločki kraj i vukovarsko - srijemsko šokačko područje, vinkovački slavonski, ali i srijemski šokački kraj i županjska Posavina s posebnostima Cvelferije i specifičnostima ostaloga dijela Šokadije.

Povijesno gledajući iločki, vukovarski i dio vinkovačkog kraja bili su u sastavu Paorije - Banske, odnosno civilne Hrvatske, a ostali dio vinkovačkog i županjskog područja u okviru Vojne krajine ili Granice. U prostornom smislu, po koncipiranosti sela, specifičnostima graditeljskih ruralnih stambenih i gospodarskih objekata i cijelom kućanskom i gospodarskom inventaru, domaće ili obrtničke provenijencije, ovo područje u cijelosti pripada panonskoj ili nizinskoj hrvatskoj kulturnoj zoni.

Šokci su domaće starosjedilačko hrvatsko pučanstvo rimokatoličke vjeroispovijesti koji daju temeljna tradicijska kulturna obilježja ovog kraja, slavonskog ili srijemskog. Stoga je i ovo područje poznato i prepoznatljivo kao Šokadija. Na ove prostore tijekom 19.st. pa sve do pedesetih godina 20.st., uvjetovana ekonomskim razlozima, vršena su brojna organizirana, ali i individualna useljavanja hrvatskog stanovništva katoličke vjeroispovijesti iz različitih krajeva: Gorskog kotara, Like, Korduna, Krbave, Dalmacije, Zagorja, Prigorja, Međimurja, Hercegovine, Bosne, Vojvodine.....Kroz stariju i noviju povijest u neka od ovih područja useljavani su Mađari, Nijemci (Švabe), Srbi, Slovaci, Rusini, Ukrajinci, Česi, Talijani.... Tradicijska kulturna obilježja ovih etničkih skupina više su ili manje sačuvana unutar samih zajednica.

Pod utjecajem povijesnih prilika, ne samo na području Vojne krajine, već i Paorije, sela su raspoređivana u obliku jednoga ili duploga križa. U središtu sela građene su mjesne crkve, a na raskrižjima sela, ulazima i izlazima u selo, izvan sela u polju - podizane su kapelice i križevi - mali zavjetni sakralni spomenici. sela su zbijenog tipa s kućama bočnom stranom okrenute prema javnoj površini - ulici, posložene u nizu jedna do druge. U dubini dvorišta usmjerena je podužna strana kuće s pripadajućim prostorijama, te kućarima - stambenom zgradom sa sobama za mlađe bračne parove i svim pripadajućim gospodarskim objektima: štagalj, čardak, štala, pecara, krušna peć... Unutar središnjeg dijela dvorišta obično su dominirali gospodarska zgrada ambar -"trbuh" svake kuće, gdje su smještene žitarice i različite namirnice i drveni bunar s đermom.

Šokačke kuće u početnom razdoblju gradnje (18.st.) građene su od drva hrastovine i naboja, pokrivene slamom, a kasnije i drvenim daščicama - šindrom. U to vrijeme građene su bez trijema ili s manjim trijemom, koji je polovicom 19.st., izgradnjom zidanih stambenih zgrada, preinačen u veliki trijem građen po cijeloj dvorišnoj podužnoj stani kuće. Šokačke kuće uglavnom su bijelo ličene, a kreativnost i maštovitost seoskih majstora ogledala se na svakoj kući, u ukrasnim detaljima zabata, tipu trijemova, po uličnim ogradama, ulaznim i kolskim vratima. Veće zadružne obitelji i bogatiji pojednincigradili su svoje kuće pod utjecajem javnih objekata, širokim pročeljem - frontom usmjerene prema mjesnom putu s tri ili više prozora ili na ključ u obliku slova L i obveznim kolskim ulaznim vratima.

Društveni život u prošlosti po selima Vukovarsko - srijemske županije, napose graničarskim, obilježavaju velike obiteljske zadruge u kojima se živjelo na temelju zajedničke ekonomije i određenih nepisanih, ali međusobno poštivanih pravnih regula. Uz zadruge, kao čuvare tradicije, živjelo se i stvaralo i u pojedinačnim obiteljskim zajednicama. Izrazito se držalo do brojnih i raznolikih pučkih običaja vezanih uz različite poslove na selu. Običajno su bili propisani i upražnjavani životni običaji (rođenje, odrastanje, svadba, smrt,...) a redovito su održavani godišnji običaji vezani uz crkvene blagdane: Badnju večer, Božić, Poklade, korizmeni period preko Cvjetne nedjelje, Veliki petak, Uskrs. U pučkoj socijalnoj kulturi brojnošću običaja značajno mjesto zauzimaju blagdani: Duhovi, Velika Gospa, Svi sveti, mjesni crkveni godovi - kirbaji ....

Starinačko šokačko pučanstvo ovoga područja govorilo je specifičnim ikavskim govorom stare akcentuacije, što se i danas može čuti među starijim osobama. U jednom dijelu ovoga područja starinski dijalektalni govor je štokavska šokačka ekavica.

Seoski kućni inventar vezan je uz domaću kućnu radinost, ali i stare obrte, što je isključivo bila muška vještina.

U svakom većem mjestu bio je poneki majstor stolar, kovač, lončar, opančar, papučar, remenar - sedlar, užar, kožuhar, krznar, pletač valjanom robom - čarapar, klobučar, licitar i voskar... Izrada tekstila, veziva, čipke, različitih odjevnih predmeta, na ovim prostorima bila je gotovo isključivo ženska vještina. Izrađivane su jednostavnije svagdanje i svečane tkane ponjave (tekstilni pokrivači), prekrivači od vune, tkani ručnici, torbe i torbice. Brojne su i raznolike suvrstice svakidašnjih i svečanih narodnih nošnji za žene, muškarce i djecu. Kao gornji odjevni predmeti za hladnijeg vremena nošeni su obrtnički proizvodi s obilježjima specifičnim za lokalnu sredinu: različiti kožuščići, pršnjaci prsluci, rekle, aljine, kabanice, bunde, opaklije... Brojne je i raznolika ženska i muška obuća, načini i vrste pokrivala glave, formiranja frizura za djevojčice i odrasle djevojke....

Imućnije djevojke, momci i mlađe udane žene za svečanih prigoda obavezno su se kitile malim i velikim dukatima - zlatnim novcem. Taj dominantan i dekorativan nakit ovog kraja bio je i simbolom bogatstva i prestiža određene kuće i njenih članova.

Seoska moda, pod utjecajima građanske kulture i opće industrijalizacije na ovim prostorima, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće mijenjala se i raslojavala. Od tog vremena sve su češći unosi industrijskih tkanina u seosko ruho. U potpunosti su prevladali polovicom 20. st. kada narodno ruho na ovim prostorima prestaje biti življeni oblik.

Unatoč Domovinskom ratu i prijelom dva tisućljeća, šokačka tradicijska kultura na području Vukovarsko - srijemske županije u današnje vrijeme njeguje se, čuva i produžuje ne samo preko brojnih priredbi i manifestacija na tragu tradicije, nego i kontinuitetom suvremenog života koji respektira svoju bogatu prošlost.


Muzejska savjetnica Gradskoga muzeja Vinkovci

mr.sc. Ljubica Gligorević

(Tekst iz monografije Vukovarsko-srijemska županija, posebno izdanje, SN Privlačica Vinkovci, 2004.g str. 60.69)