U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci mr. sc. Ljubica Gligorević održala je predavanje na temu „Vrijeme korizme – reminiscencije i prakse”, a odnosi se na korizmene običaje u vinkovačkom kraju.

“Pepelnica je prvi dan korizme, a naziva se još i Čista srijeda jer je riječ o pozivu na “unutarnje čišćenje”. Ovim danom započinje korizma i završava pred misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak. Pepelnica je jedan od rijetkih dana kada Crkva, kao i na Veliki petak, propisuje obvezan zapovjedni post i nemrs. Postiti znači samo jedanput do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso i mesne prerađevine”

rekla je etnologinja Gligorević dodavši kako bi pepeo po kojem pepelnica nosi ime, trebao podsjetiti ljude na njihovu poniznost. Svećenik bi stavio palac u pepeo od prošlogodišnjeg posvećenog cvijeća, a u prošlosti su žene pokupile svo posuđe i pribor za jelo koje su stavljale u kotao za vodu i posule pepelom.

Korizma ili četrdesetnica dio je liturgijske godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za Vazmeno trodnevlje i Vazmeno otajstvo. Obilježava se u spomen na četrdesetogodišnji hod Izraelaca kroz pustinju, kao i na četrdesetodnevni Isusov boravak u njoj prije svojega javnog djelovanja.

Unutar korizme ima šest nedjelja i svaka u hrvatskoj liturgijskoj i pučkoj tradiciji ima svoje ime Čista – dolazi iza čiste srijede (Pepelnice), Pačista- pračista, još čišća od prve korizmene nedjelje: Bezimena – nije imenovana iz poštovanja prema Kristovoj muci, Sredposna – na polovici korizmenog posta, Gluha (Glušna) – misa se pjeva bez pratnje orgulja, a slike i križevi u crkvi se pokrivaju i nedjelja Muke Gospodnje ili Cvjetnica – početak Velikoga tjedna.

Općenito u hrvatskim pučkim tradicijama korizmeno je razdoblje obilježeno čišćenjem ljudi i njihovih domova. Kao što je u istočnoj Hrvatskoj bilo uobičajeno da se na Pepelnicu sve posuđe oriba pepelom, u Dalmaciji se lanac s ognjišta isipao u more. U dnevnoj su prehrani u tom razdoblju bila izostavljena mesna jela i jaja, a umjesto mašću jelo se začinjavalo bundevskim uljem kao i maslom. Prevladavajuća tuga i ozbiljnost izražavale su se odjećom tamnijih tonova i bez ukrasa. Nije se sviralo, ni igralo, nije bilo zabava, a odgađale su se i proslave sklapanja braka. Za hladnijih zima obično se okupljalo uz vatru i popravljalo alat za rad, a za toplijih zima djeca su izlazila na sokak i sjedali u prisunjak, odnosno osunčano mjesto. Djevojke su znale sklizati kamčiće, a muška djeca su se igrala s “krpenjačom”.  Snaše su, kad bi se oslobodile drugih poslova, izlazile na sokak, iznosile pucarke i rešeta te ložile vatru u šamcu, kako bi pucale pucarke. Stariji su pritom nagovarali okupljenu djecu da se što više smiju, kako bi prema starom vjerovanju kukuruz jače pucao, a pucarke bile veće. Tu bi se među ljudima našla tikvica sa šljivovicom, a onda bi se jezici bolje “razvezali” u međusobnom druženju.  Predvečer bi se jela čorba kiselica s udrobljenim kruhom, ali i pečena proja od kukuruznog brašna. Na Uskrs se jelo nosilo na “posvetu”, a nakon toga bi se objedovalo uskrsnog kruha, slanine, šunke, mladog luka, soli u salveti i očišćena kuhana jaja.

Događaju je, u ime Vukovarsko-srijemske županije, prisustvovao Marko Vukolić iz Upravnog odjela za turizam i kulturu, koji se okupljenima i obratio.